Ono što je u Nušićevo doba bio predmet sprdnje, danas je na pijedestalu osnovnih vaspitnih težnji, rekao je Nikola Milojević, glumac Knjaževsko-srpskog teatra i dramski pisac na uručenju nagrade „Branislav Nušić”, koju mu je dodelilo Udruženje dramskih pisaca Srbije. Njegov govor prenosimo u celosti:

Dame i gospodo,

Biću veoma kratak. Ovaj uvod pišem pošto sam već stavio tačku na svoj govor, i video da u njemu ima više jeda i gorčine nego što sam želeo, a što možda nije uputno u ovom trenutku kad treba da se sećamo velikog stvaraoca, da odajemo poštu i da se radujemo što imamo koga da slavimo. Ali moja stvarnost i misao su na putu onoga što ovde beležim.

Najpre, dozvolite mi da se zahvalim Udruženju dramskih pisaca Srbije na prilici da danas budem u ovakvom društvu i na ovom mestu. Za mene, veoma svečani trenutak, nastojaću da iskoristim u pokušaju da kažem nešto vredno pažnje i promišljanja svih pisaca, a upućeno senima Branislava Nušića.

Možda i ne pisaca toliko, koliko onih koji bi trebalo da, kao selektori kulturoloških obrazaca i graditelji duha budućih naraštaja, izvlače nauk iz iskustva svekolike književnosti za bolje društvo i kulturnije potomke. Znam da je to utopijsko gledište, ali upućuje na društveni smisao književnosti.

Institucije kulture, mediji, pozdraviće pljeskom sve napore za očuvanje vrednih iskustava kojim nas literatura i umetnost uopšte, svakodnevno obogaćuje. Ali će se uvek, sa izvinjenjem usled neizlečivih boljki društva, reći da to niko, ili veoma mali broj, kružno zatvorenih ljudi, konzumira. A onda će posle toga da nas malo razvedre onim što narod voli.

Ja nemam „demokratični” stav u kome se kultura, subkultura, nadrikultura i nekultura stavljaju na isti poslužavnik. Mislim da se vrednosti čuvaju odlukom da se sačuvaju.

Koja je to nesmotrenost po sredi, da ni posle sto i više godina od Nušićevog stvaralačkog zenita, u kome je, kao neprikosnoveni čitač našeg mentaliteta, upozoravao na muke, stranputice i nesnađenost, tada još uvek mladog srpskog društva, i danas ono bude isto tako mlado, stranputično i nesnađeno. Koja će ga to generacija postariti i snaći? Stvari su, kud i kamo, još gore.

Ono što je u Nušićevo doba bio predmet sprdnje, danas je na pijedestalu osnovnih vaspitnih težnji. I svaki individualni pokušaj da se protiv toga ide, da se mladom duhu ne ukazuje na blagodeti estrade, politizmu kao prohoditelju životnog puta, visokoj štikli i lakovanoj cipeli, kao osnovnim potencijalima za međuljudske odnose, završava se ozbiljnom brigom za uklopljenost u sredinu.

Ali, pisci nisu roditelji i vaspitači. Oni upozoravaju, postavljaju pitanja i menjaju, pre svega, sebe. I to je jedino sto mogu da rade u svojoj umetnosti.

A čitaoci, bojim se samo da neće krišom čitati knjige, kako bi izbegavali podsmehe zdrave, napredne elite.

Govor na grobu Branislava Nušića, 19. Januara 2017.